недеља, 29. новембар 2020.

Rehabilitation of Body and Mind

 I thought that I will eternally proud of above-average intelligence and top results of work. Namely, I had been succeeding it until I encountered resistance of low-intelligence people, not to say dullish members of society, whom at first I was resisting, then ignoring until I finally isolated and totally became alone, which led me, couldn't anticipate it previously, to the depression, a sudden decline in memory ability and vision loss.

I referred to doctors who, thanks them to heaven, regain my sight with the help of surgical operation. I persuaded in it immediately upon the return of consciousness. I thought to myself that the whole world is mine and that I'll, using my intelligence, become a lord of my own life, but then followed a titubation, stumbling and at the end total fall. I had to be operated again, then followed waking from anaesthesia, a thread removal and similarly. At the end I left the hospital on a stretcher.

I couldn't reconcile with thing that was happening to me. I, just myself, will have to start from scratch, to begin a rehabilitation in a nearby spa, where I will share a sick room with two crippled immobile old women. After all, I am also immobile person, impossible to do anything using my own body.

I had been suffering defeat after defeat. Firstly I got from the Social Insurance Bureau a decision approving home care and a wheelchair. Twenty five thousand dinars isn't for throwing, but will I can, using them, buy a health? I'll maybe engage a physiotherapist to tighten my muscles, but nothing more.

Then I got a wheelchair, which at first I loathed, then I screamed out loud when I was put onto it. What’s happening to me? Will I ever begin to walk again?

I was led into the park, where a large view spread in front of me, consisted of natural beauty, but also of various crippled and just rehabilitated people. I was somehow happy I could see the outside world. After all, here are a fountain, a pool, a fragrant pine forest and, above all, a fresh air.

Returned into my room, I dedicated to solving crosswords and Sudoku, in order to keep my brain in shape. Becoming tired, I spread my body over the whole bed. My mind and I myself, I finally realized that, are a master of the whole my body. We must started it by join forces. We have so much force and ability. Let’s start from the beginning. At first I will relax my feet, then calves, thighs, my stomach and finally shoulders, a neck and my head.

As I realised that I am a master of my own body, I started giving orders to it. However, as there are obstacles between my head and the effectors, my head needs time to overcome it. I just miss only a patience. But I’ll waiting. I’m closing my eyes, calming myself. Then passed a minute… two… three…

When I looked at my feet again, I noticed slowly moving of my fingers. I just didn't know of joy if to cry or to laugh.

I realized I can by the power of my mind move my body. Here are, today fingers, but perhaps tomorrow the whole leg. Never mind how long time it will need to pass until I stand on my feet and make the first step. I know that day will come. I feel it deeply into a martyred soul.

My body doesn't merit to be immobile. So I’ll use every atom of my strength in order to move it. And then... Then I'll just joy. And my soul won't suffer anymore.


четвртак, 11. јун 2020.

Pesma

МОЈ ЖИВОТЕ

Кад ме сломе самоћа и туга,
Тамна ноћ кад постане ми дуга,
Одлазим у оближњу кафану
Да у црном вину лечим рану.
Онда кад ме ракија убије
И кад срце моје се опије,
Тамбурашу тада даћу пару
Да засвира ону моју стару.
У кафани дочекаћу зору,
Јер никога нема на прозору
Да ме чека и да ми се нада,
Да због мене сав у очај пада.
Зато живот ја овакав живим,
Зато сваком дану сад се дивим,
Јер знам да је живот само један,
Мој животе, ала си ми вредан.

субота, 30. мај 2020.

Tajnu reka pripoveda



Poštovani učesnici konkursa za zbornik Tajnu reka pripoveda,
Imajući u vidu situaciju u kojoj smo se našli u prethodnom periodu, dajem vam mogućnost da naredna tri meseca, tačnije u periodu od 01. 06. 2020. do 31. 08. 2020, zbornik naručite po ceni od 500,00 RSD+ptt. Zbog troškova poštarine, cena za učesnike iz inostranstva ostaje 10 evra (u cenu su uračunati troškovi poštarine).
Molim Vas da mi uplatnicu, uslikanu ili skeniranu, pošaljete na ivanazajic@yahoo.com.

200-109024449-05
na ime Zorica Zajić
banka Poštanska štedionica

Ukoliko uplatu vršite iz inostranstva, novac uplatiti putem Western Union-a na ime Zorica Zajić.




среда, 26. фебруар 2020.

ŽIVOT JE LEP

Čak i u kasnim popodnevnim satima vrelina letnjeg dana nije jenjavala, pa su radnici, naročito oni angažovani na radovima pod otvorenim nebom, skrhani od posla i opijeni vrelim vazduhom, po povratku kući, jedva vukli noge po trotoaru, boreći se svim silama da ne padnu u nesvest.
Nevena je, razvijajući kiselo testo za pitu, za trenutak osetila promaju kad je Tihomir, ušavši unutra, nespretno zalupio ulazna vrata.
– Kako to ulaziš?! – prekorevala ga je Nevena. – Zabole me glava od tog treska. Pazi malo...
– Mene glava boli danima.
– Javili su zahlađenje za dva dana, sad sam slušala vesti.
– Što se mene tiče, sad može da prži još jače. Svejedno mi je.
– Pa nije baš svejedno da li radiš na suncu ili po hladovini.
– Nemam više šta ni da radim. Proglasili me tehnološkim viškom.
– Dobro, nije kraj sveta. Snaći ćemo se mi već nekako.
– Kako? Prođe mi život dok se ne snađem.
– Videćemo... Sutra dolazi Bojana sa decom, taman da nas malo relaksiraju.
Tihomir duboko uzdahnu i, osvrnuvši se ude-sno, obrisa znoj sa čela. Nije imao šta više da izgovori.
– Pa sposobni smo ljudi – trgnu ga Nevena iz razmišljanja. – Radićemo nešto da preživimo.
– Šta da radim? Sve mi se izjalovilo. Evo, vidiš, onu pšenicu ubi suša. Šta da jedemo zimus?
– Daće bog da bude bolje. Idi odspavaj malo. – Da spavam i da čekam pomoć od Boga?!
– Idi, 'ajde – prišla mu je i, uhvativši ga šakama za leđa, pogura ga ka vratima spavaće sobe. – Ako treba, one kolače što umesim, nosiću na pijacu da prodam, samo da preživimo.
Na to mu se otelo samo jedno široko „eeeh“, posle čega se dočepao postelje i svom širinom opružio po krevetu. Nije trebalo da prođe mnogo vremena da utone u san.
Probudio se u predvečerje, kad se napolju počeo osećati dašak letnjeg vetra, tako da je Nevena, postavivši sto za večeru, sela pokraj prozora, ne bi li udahnula svežeg vazduha, a i da bi malo odmorila, što od posla, što od crnih misli. Oseti kako joj blagi povetarac miluje obraze i požele da izađe u dvorište, ali ugledavši supruga mamurnog od sna i još uvek obeshrabrenog, reši da ostane uz njega, ne bi li propratila njegovo ponašanje i eventualno ga odvratila od nepromišljenih postupaka. Nije bila svesna šta je sve bio spreman da učini.
Jeo je u tišini, prateći vesti koje su se emitovale na televiziji. Nevena mu se posle nekog vremena primaknu, i, sednuvši pored njega, i sama uze nešto da pojede.
– Sutra dolaze deca – pomenu mu opet, ne bi li ga oraspoložila.
Odmerio je njen lik, pogledom koji nije odavao ni trunke emocija, i dalje ništa ne govoreći.
Nakon tog hladnog pogleda, Neveni se ote jedan duboki uzdah iz dubine duše, koju je već poprilično izjedao intenzivan bol.
Tihomir ustade sa stolice i, primetivši kako ga Nevena pomno prati, glasom u kojem su se osećali premor i zadihanost, reče joj:
– Idem da legnem, umoran sam... ne mogu više.
– Sad ću i ja – odgovori – samo da operem sudove.
Bezbroj misli rojilo se po Tihomirovoj glavi dok ga ponovo nije savladao san. Analizirao je do detalja svaki predmet u dvorištu i razmišljao koju bi mu svrhu mogao dodeliti. Prekinuo ga je šum Neveninih koraka, ali reši da joj se ne javi, te se ona, misleći kako je Tihomir već zaspao, bez reči podvuče pod pokrivač do njega, bešumno pritvorivši vrata.
Kiša je tokom noći okvasila otvrdlu zemlju, tek da ugasi prašinu, tako da se ujutru mogla osetiti blaga svežina. Vetar je njihao orahovo granje pred kućom, istovremeno terajući prašinu na terasu, gde su na omanjem stolu stajale dve šoljice za kafu.
Nevena izađe iz kuhinje, noseći džezvu sa vrelim napitkom. Oseti kako joj prija hladno strujanje vazduha, te sipavši kafu u obe šoljice, sede na plastičnu stolicu, prekrstivši nogu preko noge. Obrisala je znoj sa čela pre nego što je ispila prvi gutljaj. Pomisli da pozove Tihomira, ali se on ubrzo pojavi na vratima i, ne remeteći tišinu, sede do nje.
Nevena se nije usudila da prva prekine tišinu jer se još uvek pribojavala Tihomirove razdražljivosti.
– Lep dan danas – poče on prvi.
– Aha – kratko izusti, pogledajući ga krajičkom oka.
Pomno je posmatrala svaki njegov pokret, nestrpljivo iščekujući narednu reakciju.
Tihomir ode do garaže, gde je, pokraj automobila, osim majstorskog alata stajala još i davno zaboravljena udica za pecanje te je dohvati i, odmerivši je pogledom do vrha, izvuče napolje, zatvorivši vrata za sobom.
– Biće lep dan – reče – mogao bih malo do reke.
Neveni se na mah ozari lice, ali, nastojeći da sakrije ushićenje, savivši glavu ka stolu, ustade i krenu da sklanja prazne šoljice.
– Idi, izgleda da sunce neće biti jako.
Rekavši to, ode u kuhinju da opere sudove. Tihomir nazu lake plastične papuče i svestan svoje nesposobnosti pretvaranja i simuliranja, uze nešto novca i uputi se ka obližnjoj prodavnici da nabavi mamac za ribu.
Posmatrao je vodeni tok sa visokog mosta, slušajući huk, koji se sa fijukom vetra u njegovim ušima stapao u jedno. Pomišljao je isprva da zabaci udicu preko ograde, ali mu se učini da bi takvim gestom pre privukao pažnju prolaznika, kojih ovoga dana, kao po božjoj volji, beše previše, tako da se od radoznalih pogleda nije mogao sakriti nepromišljeni postupak, te on odluči da se spusti strmim džombastim puteljkom do obale. Sad je već sasvim jasno čuo huk reke, na čijoj se ustalasanoj površini prelamala sunčeva svetlost, mameći viline konjice da uzleću nad njom. Držeći sve vreme u ruci udicu, sitnim koracima gazio je po pesku sve dok se nije, primakavši se samom obodu rečnog korita, popeo na oveći kamen i najpre zadrhtao celim telom, odevenim tankom majicom, kroz koju je sada prodirao vetar, čineći nervozu u njemu sve intenzivni-jom.
– Grize li, Tihomire? – trgnu ga iz razmišljanja poznati glas starog prijatelja, pri čemu on, i ne okrećući glavu, namaknu mamac i zabaci udicu. – Rešavam se danima i ja da dođem na reku, ali nikako da stignem od posla. Sad još i Grozdana nije tu, pa i kod kuće imam više posla.
– A gde je? – upita tek da bi bio učtiv.
– Otišla u Čačak – odgovori, spuštajući se prema obali. – Jasna polomila nogu, u bolnici je od četvrtka, pa otišla da pričuva decu. Treba da joj pomogne i posle, kad bude puštena kući, znaš kako je to. Zet po celi dan na poslu, deca mala... strašno...
Čuvši ovu ispovest, Tihomir najpre duboko uzdahnu pa, obrisavši znoj sa čela i od sunca zacrvenelih obraza, osmotri široki vidik pred sobom, gde su se na uzburkanoj vodenoj površini prelamali sunčevi zraci, u bojama širokog spektra, a malo dalje, tačnije sa druge strane reke, priobalno drveće, gustog granja i nabujalog lišća, bacalo senku po obodu rečnog korita, praveći šareni hlad na pesku. Mogao je u pojedinim trenucima osetiti i miris bagremovog cveta, koji mu je, nošen laganim vetrom, zajedno sa ptičjim cvrku-tom, dopirao do najtananijih čulnih ćelija.
– Moja deca su, hvala dragom bogu, živa i zdrava – pomisli. – Imam ženu koja me voli i svakodnevno brine o meni. Imamo mi šta da jedemo i od čega da živimo. Sad će i deca doći da nas razonode.
Samo što to pomisli, oseti kako udicu nešto vuče u duboko. Povuče i vide da je riba zagrizla mamac.
– Idem ja sad, kasno je – oglasi mu se prijatelj iza leđa.
– 'Ajde – reče, ne osvrćući se.
Nakon toga je neko vreme pažljivo odmeravao korak unazad kako bi sišao sa pozamašnog kamena, sa kojeg je pre nepunog sata nameravao da skoči u nabujalu reku, spreman da izvrši samoubistvo.

среда, 9. октобар 2019.

NOVA PEĆ

Požutelo lišće opada,
Fasada stara propada,
Grejanje postaje skupo
I živeti je glupo
Kraj zastarelog kamina,
Gde ni kafu nije milina
Popiti tiho, na miru,
Jer visoki računi satiru.
Ali u zao čas
Evo dolazi spas.
Stiže iznenađenje –
Nova peć je rešenje.
I dok severac duva,
Šubara glavu čuva,
Zidovi novi se grade,
Evo nam nove fasade.
Sad svi mi slavimo,
Veselu pesmu pevamo.

субота, 5. октобар 2019.

Rezultati konkursa za zbornik Tajnu reka pripoveda

Ovo je spisak autora zastupljenih u zborniku Tajnu reka pripoveda:

Ivana Zajić
Tijana Našpalić
Ivan Petrović
Nikola Đurđevac
Zoran Ilić
Svetislav Janić
Zorka Čordašević
Tanja Đurđević
Biljana Kitić Čakar
Luka Đorđević
Irina Stanković
Milica Janković
Amina Hrnčić
Slavko Mali
Duško R. Nedović
Tamara Lujak
Neda Kozomara
Nebojša Janković
Ivor Popović
Milan Lj. Obrenović
Dragan Pop Dragan
Olivera Šestakov
Radmila Vojinović
Aida Orahovac Kuč
Lazo Pavić
Nešo Popović
Nikolina Minić
Sergej Lakić
Zorana Gavrilović
Snežana Šolkotović
Marijana Jovanović
Jovan Nedeljković
Goran Vitić
Kemal Ljevaković
Amer Softić
Melanija Bojanović
Igor Divković
Marina Radojević
Jelena Nikolić
Božidar Pešev
Lela Marković
Ilhan Mulalić
Tomislav Krsmanović
Ana Pavlović Stojićević
Sanela Stovrag
Jovana Aleksić
Aleksandra Mišić
Ljiljana Lukić
Dragan Marković
Miloje Veljović
Lazar Vučićević
Uroš Papeš
Snežana Marko Musinov
Sonja Temunović
Vladislav Vlahović
Dragan Savić
Katarina Knežević
Danijela Milinković
Dijana Zrnić
Milica Grdinić
Milena Ćirković
Tanja Ajtić
Una Fuštar
Ljiljana Terentić
Milan Drašković
Kristina Kikoš
Vesna Đukanović
Miloš Marjanović
Ana Jugo
Slavica D. Damnjanović Saša
Aleksandar V. Pavlović
Jelena Kalanj
Nadica Karakoleva
Maja Pešić
Dragica Draga Grbić
Sonja Pendić
Vanja Čukanović
Jovana Stevanović
Teodora Šiklošić
Budimir Rakić

Participacija za zbornik iznosi 1000,00 RSD (10 € iz inostranstva).
Iz Srbije uplatu izvršiti na sledeći račun:

200-109024449-05
na ime Zorica Zajić
banka Poštanska štedionica.

Ukoliko uplatu vršite iz inostranstva, novac uplatiti putem Western Union-a na ime Zorica Zajić.

Nakon uplate, uplatnicu, uslikanu ili skeniranu, OBAVEZNO poslati na mejl ivanazajic@yahoo.com.