субота, 30. мај 2020.

Tajnu reka pripoveda



Poštovani učesnici konkursa za zbornik Tajnu reka pripoveda,
Imajući u vidu situaciju u kojoj smo se našli u prethodnom periodu, dajem vam mogućnost da naredna tri meseca, tačnije u periodu od 01. 06. 2020. do 31. 08. 2020, zbornik naručite po ceni od 500,00 RSD+ptt. Zbog troškova poštarine, cena za učesnike iz inostranstva ostaje 10 evra (u cenu su uračunati troškovi poštarine).
Molim Vas da mi uplatnicu, uslikanu ili skeniranu, pošaljete na ivanazajic@yahoo.com.

200-109024449-05
na ime Zorica Zajić
banka Poštanska štedionica

Ukoliko uplatu vršite iz inostranstva, novac uplatiti putem Western Union-a na ime Zorica Zajić.




среда, 26. фебруар 2020.

ŽIVOT JE LEP

Čak i u kasnim popodnevnim satima vrelina letnjeg dana nije jenjavala, pa su radnici, naročito oni angažovani na radovima pod otvorenim nebom, skrhani od posla i opijeni vrelim vazduhom, po povratku kući, jedva vukli noge po trotoaru, boreći se svim silama da ne padnu u nesvest.
Nevena je, razvijajući kiselo testo za pitu, za trenutak osetila promaju kad je Tihomir, ušavši unutra, nespretno zalupio ulazna vrata.
– Kako to ulaziš?! – prekorevala ga je Nevena. – Zabole me glava od tog treska. Pazi malo...
– Mene glava boli danima.
– Javili su zahlađenje za dva dana, sad sam slušala vesti.
– Što se mene tiče, sad može da prži još jače. Svejedno mi je.
– Pa nije baš svejedno da li radiš na suncu ili po hladovini.
– Nemam više šta ni da radim. Proglasili me tehnološkim viškom.
– Dobro, nije kraj sveta. Snaći ćemo se mi već nekako.
– Kako? Prođe mi život dok se ne snađem.
– Videćemo... Sutra dolazi Bojana sa decom, taman da nas malo relaksiraju.
Tihomir duboko uzdahnu i, osvrnuvši se ude-sno, obrisa znoj sa čela. Nije imao šta više da izgovori.
– Pa sposobni smo ljudi – trgnu ga Nevena iz razmišljanja. – Radićemo nešto da preživimo.
– Šta da radim? Sve mi se izjalovilo. Evo, vidiš, onu pšenicu ubi suša. Šta da jedemo zimus?
– Daće bog da bude bolje. Idi odspavaj malo. – Da spavam i da čekam pomoć od Boga?!
– Idi, 'ajde – prišla mu je i, uhvativši ga šakama za leđa, pogura ga ka vratima spavaće sobe. – Ako treba, one kolače što umesim, nosiću na pijacu da prodam, samo da preživimo.
Na to mu se otelo samo jedno široko „eeeh“, posle čega se dočepao postelje i svom širinom opružio po krevetu. Nije trebalo da prođe mnogo vremena da utone u san.
Probudio se u predvečerje, kad se napolju počeo osećati dašak letnjeg vetra, tako da je Nevena, postavivši sto za večeru, sela pokraj prozora, ne bi li udahnula svežeg vazduha, a i da bi malo odmorila, što od posla, što od crnih misli. Oseti kako joj blagi povetarac miluje obraze i požele da izađe u dvorište, ali ugledavši supruga mamurnog od sna i još uvek obeshrabrenog, reši da ostane uz njega, ne bi li propratila njegovo ponašanje i eventualno ga odvratila od nepromišljenih postupaka. Nije bila svesna šta je sve bio spreman da učini.
Jeo je u tišini, prateći vesti koje su se emitovale na televiziji. Nevena mu se posle nekog vremena primaknu, i, sednuvši pored njega, i sama uze nešto da pojede.
– Sutra dolaze deca – pomenu mu opet, ne bi li ga oraspoložila.
Odmerio je njen lik, pogledom koji nije odavao ni trunke emocija, i dalje ništa ne govoreći.
Nakon tog hladnog pogleda, Neveni se ote jedan duboki uzdah iz dubine duše, koju je već poprilično izjedao intenzivan bol.
Tihomir ustade sa stolice i, primetivši kako ga Nevena pomno prati, glasom u kojem su se osećali premor i zadihanost, reče joj:
– Idem da legnem, umoran sam... ne mogu više.
– Sad ću i ja – odgovori – samo da operem sudove.
Bezbroj misli rojilo se po Tihomirovoj glavi dok ga ponovo nije savladao san. Analizirao je do detalja svaki predmet u dvorištu i razmišljao koju bi mu svrhu mogao dodeliti. Prekinuo ga je šum Neveninih koraka, ali reši da joj se ne javi, te se ona, misleći kako je Tihomir već zaspao, bez reči podvuče pod pokrivač do njega, bešumno pritvorivši vrata.
Kiša je tokom noći okvasila otvrdlu zemlju, tek da ugasi prašinu, tako da se ujutru mogla osetiti blaga svežina. Vetar je njihao orahovo granje pred kućom, istovremeno terajući prašinu na terasu, gde su na omanjem stolu stajale dve šoljice za kafu.
Nevena izađe iz kuhinje, noseći džezvu sa vrelim napitkom. Oseti kako joj prija hladno strujanje vazduha, te sipavši kafu u obe šoljice, sede na plastičnu stolicu, prekrstivši nogu preko noge. Obrisala je znoj sa čela pre nego što je ispila prvi gutljaj. Pomisli da pozove Tihomira, ali se on ubrzo pojavi na vratima i, ne remeteći tišinu, sede do nje.
Nevena se nije usudila da prva prekine tišinu jer se još uvek pribojavala Tihomirove razdražljivosti.
– Lep dan danas – poče on prvi.
– Aha – kratko izusti, pogledajući ga krajičkom oka.
Pomno je posmatrala svaki njegov pokret, nestrpljivo iščekujući narednu reakciju.
Tihomir ode do garaže, gde je, pokraj automobila, osim majstorskog alata stajala još i davno zaboravljena udica za pecanje te je dohvati i, odmerivši je pogledom do vrha, izvuče napolje, zatvorivši vrata za sobom.
– Biće lep dan – reče – mogao bih malo do reke.
Neveni se na mah ozari lice, ali, nastojeći da sakrije ushićenje, savivši glavu ka stolu, ustade i krenu da sklanja prazne šoljice.
– Idi, izgleda da sunce neće biti jako.
Rekavši to, ode u kuhinju da opere sudove. Tihomir nazu lake plastične papuče i svestan svoje nesposobnosti pretvaranja i simuliranja, uze nešto novca i uputi se ka obližnjoj prodavnici da nabavi mamac za ribu.
Posmatrao je vodeni tok sa visokog mosta, slušajući huk, koji se sa fijukom vetra u njegovim ušima stapao u jedno. Pomišljao je isprva da zabaci udicu preko ograde, ali mu se učini da bi takvim gestom pre privukao pažnju prolaznika, kojih ovoga dana, kao po božjoj volji, beše previše, tako da se od radoznalih pogleda nije mogao sakriti nepromišljeni postupak, te on odluči da se spusti strmim džombastim puteljkom do obale. Sad je već sasvim jasno čuo huk reke, na čijoj se ustalasanoj površini prelamala sunčeva svetlost, mameći viline konjice da uzleću nad njom. Držeći sve vreme u ruci udicu, sitnim koracima gazio je po pesku sve dok se nije, primakavši se samom obodu rečnog korita, popeo na oveći kamen i najpre zadrhtao celim telom, odevenim tankom majicom, kroz koju je sada prodirao vetar, čineći nervozu u njemu sve intenzivni-jom.
– Grize li, Tihomire? – trgnu ga iz razmišljanja poznati glas starog prijatelja, pri čemu on, i ne okrećući glavu, namaknu mamac i zabaci udicu. – Rešavam se danima i ja da dođem na reku, ali nikako da stignem od posla. Sad još i Grozdana nije tu, pa i kod kuće imam više posla.
– A gde je? – upita tek da bi bio učtiv.
– Otišla u Čačak – odgovori, spuštajući se prema obali. – Jasna polomila nogu, u bolnici je od četvrtka, pa otišla da pričuva decu. Treba da joj pomogne i posle, kad bude puštena kući, znaš kako je to. Zet po celi dan na poslu, deca mala... strašno...
Čuvši ovu ispovest, Tihomir najpre duboko uzdahnu pa, obrisavši znoj sa čela i od sunca zacrvenelih obraza, osmotri široki vidik pred sobom, gde su se na uzburkanoj vodenoj površini prelamali sunčevi zraci, u bojama širokog spektra, a malo dalje, tačnije sa druge strane reke, priobalno drveće, gustog granja i nabujalog lišća, bacalo senku po obodu rečnog korita, praveći šareni hlad na pesku. Mogao je u pojedinim trenucima osetiti i miris bagremovog cveta, koji mu je, nošen laganim vetrom, zajedno sa ptičjim cvrku-tom, dopirao do najtananijih čulnih ćelija.
– Moja deca su, hvala dragom bogu, živa i zdrava – pomisli. – Imam ženu koja me voli i svakodnevno brine o meni. Imamo mi šta da jedemo i od čega da živimo. Sad će i deca doći da nas razonode.
Samo što to pomisli, oseti kako udicu nešto vuče u duboko. Povuče i vide da je riba zagrizla mamac.
– Idem ja sad, kasno je – oglasi mu se prijatelj iza leđa.
– 'Ajde – reče, ne osvrćući se.
Nakon toga je neko vreme pažljivo odmeravao korak unazad kako bi sišao sa pozamašnog kamena, sa kojeg je pre nepunog sata nameravao da skoči u nabujalu reku, spreman da izvrši samoubistvo.

среда, 9. октобар 2019.

NOVA PEĆ

Požutelo lišće opada,
Fasada stara propada,
Grejanje postaje skupo
I živeti je glupo
Kraj zastarelog kamina,
Gde ni kafu nije milina
Popiti tiho, na miru,
Jer visoki računi satiru.
Ali u zao čas
Evo dolazi spas.
Stiže iznenađenje –
Nova peć je rešenje.
I dok severac duva,
Šubara glavu čuva,
Zidovi novi se grade,
Evo nam nove fasade.
Sad svi mi slavimo,
Veselu pesmu pevamo.

субота, 5. октобар 2019.

Rezultati konkursa za zbornik Tajnu reka pripoveda

Ovo je spisak autora zastupljenih u zborniku Tajnu reka pripoveda:

Ivana Zajić
Tijana Našpalić
Ivan Petrović
Nikola Đurđevac
Zoran Ilić
Svetislav Janić
Zorka Čordašević
Tanja Đurđević
Biljana Kitić Čakar
Luka Đorđević
Irina Stanković
Milica Janković
Amina Hrnčić
Slavko Mali
Duško R. Nedović
Tamara Lujak
Neda Kozomara
Nebojša Janković
Ivor Popović
Milan Lj. Obrenović
Dragan Pop Dragan
Olivera Šestakov
Radmila Vojinović
Aida Orahovac Kuč
Lazo Pavić
Nešo Popović
Nikolina Minić
Sergej Lakić
Zorana Gavrilović
Snežana Šolkotović
Marijana Jovanović
Jovan Nedeljković
Goran Vitić
Kemal Ljevaković
Amer Softić
Melanija Bojanović
Igor Divković
Marina Radojević
Jelena Nikolić
Božidar Pešev
Lela Marković
Ilhan Mulalić
Tomislav Krsmanović
Ana Pavlović Stojićević
Sanela Stovrag
Jovana Aleksić
Aleksandra Mišić
Ljiljana Lukić
Dragan Marković
Miloje Veljović
Lazar Vučićević
Uroš Papeš
Snežana Marko Musinov
Sonja Temunović
Vladislav Vlahović
Dragan Savić
Katarina Knežević
Danijela Milinković
Dijana Zrnić
Milica Grdinić
Milena Ćirković
Tanja Ajtić
Una Fuštar
Ljiljana Terentić
Milan Drašković
Kristina Kikoš
Vesna Đukanović
Miloš Marjanović
Ana Jugo
Slavica D. Damnjanović Saša
Aleksandar V. Pavlović
Jelena Kalanj
Nadica Karakoleva
Maja Pešić
Dragica Draga Grbić
Sonja Pendić
Vanja Čukanović
Jovana Stevanović
Teodora Šiklošić
Budimir Rakić

Participacija za zbornik iznosi 1000,00 RSD (10 € iz inostranstva).
Iz Srbije uplatu izvršiti na sledeći račun:

200-109024449-05
na ime Zorica Zajić
banka Poštanska štedionica.

Ukoliko uplatu vršite iz inostranstva, novac uplatiti putem Western Union-a na ime Zorica Zajić.

Nakon uplate, uplatnicu, uslikanu ili skeniranu, OBAVEZNO poslati na mejl ivanazajic@yahoo.com.

понедељак, 26. август 2019.

PRAMEN VILINE KOSE

Mada je sunce bilo na zalasku, u vazduhu se još uvek osećala sparina, ona teška, podmukla, koja pritiska čoveku i dušu i telo, ubijajući u njemu svaki atom snage, pa ne samo da mu ne dozvoljava da radi na njivi, gde u ovo doba godine ima previše posla koji ne trpi odlaganje, nego mu prosto ne da slobodno ni živeti. Slobodanova njiva protezala se od nekih stotinak metara podno kuće, u kojoj već više od tri godine živi sa suprugom Marijom, tačnije od pogibije njegovih roditelja prilikom jedne žetve na starom žitištu, udaljenog od kuće oko pola sata vožnje, kad se traktor kojim je upravljao njegov otac, zajedno sa prikolicom natovarenom džakovima požnjevene pšenice, na koje se beše navalila njegova majka, jedna omalena, poprilično mršava žena, prevrnuo u ambis, krećući se kamenitom nizbrdicom, obraslom po strani visokim bagrenjem. Od tada se staro imanje smatra ukletim pa i Slobodan ne htede da izaziva sudbinu, nego poseja kukuruz na mestu koje mu beše blizu, da ne bi morao pešačiti i terati traktor po džombastom drumu svaki put kad su poslovi zahtevali, a ako ćemo pravo, bilo ih je previše: trebalo je okopavati, zalivati i pleviti, mada se mnogo šta čega se Marjanovići latiše izjalovilo.
Kažu da treći put i bog pomaže, te tako i ove godine Slobodan i Marija rešiše da zasade kukuruz, ne bi li im se makar sad posrećilo. Stabljike behu izrasle visoko iznad njihovih glava i već se moglo i brati, nego, oni sad ne doteraše traktor i kola, a kako im beše teško da vuku džakove na leđima do ispod ambara, sedoše na travu da predahnu.
– Treba da dovezem traktor, pa da pokupimo žito, da nas grad ne preduhitri – reče Slobodan. – Sad bismo mogli da ga oberemo i skupimo na gomilu. Evo, ovde.
On pokaza rukom na prazno travnato mesto, sa kojeg beše ustao. Potom priđe jednoj stabljici i od-lomi klas.
– Ovo je plod našeg rada – povika malo glasnije, kruneći zreo klip žutog kukuruza pa, zagledan u njega, i ne primeti snuždeno lice svoje supruge.
– Aj'mo kući– reče Marija, ustajući – mrak će, a i nešto me glava boli.
– Idi, sad ću ja – odgovori Slobodan, hvatajući se i dalje za zrelo žito, kruneći redom klip za klipom.
Kad se prilično zamori, obavi laku košulju oko pojasa pa se, držeći zaperak kukuruza među zubima, prekrivši šeširom oznojeno čelo, opruži po travi.
Ne stiže čestito ni da se odmori, prenu ga ženski glas iz blizine:
– Zamara ova vrelina, zar ne?
– Pravo zboriš – odgovori kroz polusan, ne otvarajući oči. – Ne stižem čestito ni da predahnem.
– Ti samo misliš na sebe – ponovo začu isti glas – a ne vidiš kako ti se žena muči.
– Mučimo se oboje već godinama – nastavi da odgovara zatvorenih očiju. – Sve što posejmo, uništi suša i grad ubije. Deca nam se ne rađaju, a evo koliko smo u braku. Pritisla muka sa svih strana...
– Biće sve kako treba, samo ti idi kući.
– Ko si ti uopšte? – upita začuđeno.
– Ja sam dobra vila – začu Slobodan, na šta otvori oči i ugleda pred sobom žensku priliku bujne kose, sjajne poput kukuruzne svile. – Ako ne veruješ da postojim, evo ti pramen moje kose – ona odseče makazama pramen svoje kose i, pružajući mu ga, reče: – Stavi u džep, neka te čuva od zla.
On stavi pramen kose u džep tanke košulje i, ne pogledavši čestito priliku pred sobom, povijene glave pođe kući.
Kad uđe u sobu, vide da Marija već spava, pa se i on, skinuvši prljavu odeću sa sebe, nečujno zavuče pod tanki pokrivač pored nje i za kratko vreme i sam zaspa.
Ujutru ga probudi njeno nervozno meškolje-nje. Pogleda kroz prozor i vide da je već svanulo. Navuče lake pantalone i tanku košulju i taman htede Mariji da prigovori što ne ustaje da nahrani kokoške, kad ga ona uznemiri bolnim zavijanjem:
– Boli me glava – reče – mislim da ću početi da povraćam.
Na to se Slobodan trgnu i kao oparen odskoči do kupatila, donese lavor i prinese joj ustima. Malo zatim, Marija s mukom izbaci iz sebe smrdljivu bljuvotinu a odmah zatim se strese celim telom kao u groznici.
– Moramo brzo kod lekara – zaključi Slobodan, hitro ustajući dok se Marija još pomalo tresla.
Spremili su se na brzinu i odvezli se što su pre mogli automobilom do grada kako bi potražili stručnu pomoć.
– Je l' ti još uvek muka? – upita Slobodan.
– Malo sam se stabilizovala – odgovori Marija, već primetno smirena.
– Biće sve u redu... – tešio ju je.
Marjanovići su se nekoliko sati kasnije vratili kući, pošto su od lekara saznali da će postati roditelji.
Sutradan ujutru Slobodan sam ode traktorom u kukuruzište i napuni kola zrelim klasjem. Sunce je već počinjalo uveliko da prži, stvarajući žegu i zaparu, tako da se trava beše osušila a žedna zemlja ispucala, jer ne pade ni kapi kiše već danima, samo se ponegde iz daljine, kao u ovom trenutku, mogla čuti grmljavina, kao lažni nagoveštaj oluje. Zbog toga on požuri da završi posao, ali pre nego što pođe kući, najpre se obazre po okolini, ne bi li ugledao ženu svilene kose, koja mu je govorila kako će mu sve krenuti na bolje, samo ako bude bio strpljiv i marljiv. Štitio se obodom šešira od oštrih zrakova, koji su mu pa-klenom silinom ubadali zenice, toliko snažno da je osećao glavobolju. Sve vreme je stiskao šakom pramen viline kose u desnom džepu. Zbog toga se nadao da će se vila kad-tad pojaviti. Imao je neopisivu želju da je još jednom vidi ne bi li joj se zahvalio. Nikoga, međutim, zadugo nije bilo na vidiku.
Zbog toga odluči da krene kući, ali pre nego što sede u traktor, izvuče ruku iz džepa i ugleda sasušeni pramen, koji se ni po čemu nije razlikovao od kukuruzne svile, koja je provirivala iz nabranih klipova. Baci ga na zemlju i sa uzdahom ode kući.
Uveče je mirno legao pored Marije, s blagom euforijom, slušajući letnju kišu kako, praćena grmljavinom, dobuje u oluke. Biće rodna godina.

среда, 17. јул 2019.

Knjiga




700,00 RSD+ptt

Iz Srbije uplatu izvršiti na sledeći račun:

200-109024449-05
na ime Zorica Zajić
banka Poštanska štedionica.

Ukoliko uplatu vršite iz inostranstva, novac uplatiti putem Western Union-a na ime Zorica Zajić.

Nakon uplate, uplatnicu, uslikanu ili skeniranu, OBAVEZNO poslati na mejl ivanazajic@yahoo.com.